Stirlingov motor [stə:'liŋ~], motor s vanjskim izgaranjem u kojem kao radni medij trajno radi isti plin koji je s okolišem povezan samo toplinski. U usporedbi s motorima s unutarnjim izgaranjem, Stirlingov motor ima veći stupanj djelovanja, manje zagađuje okoliš te može raditi uz bilo kakvo gorivo, ali je znatno složeniji. Za rad su potrebna dva sinkrona cilindra (topli i hladni) spojena cjevovodom u kojem se nalaze hladnjak, regenerator (izmjenjivač topline) i grijač. Između tih cilindara, određenim ritmom, struji radni medij (zrak, helij, vodik), i to jednom iz hladnoga u topli, a drugi put iz toploga u hladni cilindar. Topli se plin strujeći kroz regenerator hladi predajući toplinu regeneratoru, a kada malo poslije kroz regenerator struji hladni plin, on se zagrijava preuzimajući u regeneratoru pohranjenu toplinu. U hladnom se prostoru plin komprimira, a u toplom ekspandira. Kako je rad ekspanzije veći od rada kompresije, dobiva se višak rada koji se može iskoristiti za pogon, npr. električnoga generatora.
Stirlingov motor razvijen je na osnovi Stirlingova stroja na topli zrak što ga je škotski protestantski svećenik Robert Stirling patentirao 1816. Njegov značajniji razvoj pokrenula je 1925. niz. tvornica Philips u potrazi za malim i jeftinim izvorom električne energije za pogon radioaparata. Do danas je napravljeno više eksperimentalnih motora, no praktične primjene još nema, jer je njegova proizvodnja dva do tri puta skuplja od proizvodnje motora s unutarnjim izgaranjem jednake snage. Ipak, mogućnost rada toga motora s bilo kojim izvorom topline može u budućnosti imati veću primjenu. (→ motor)